PORUKA PAPE FRANJE UZ NEDJELJU DOBROGA PASTIRA

Poruka pape Franje biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima iz cijeloga svijeta za 61. svjetski dan molitve za zvanja [21. travnja 2024.]

Pozvani sijati nadu i graditi mir

Draga braćo i sestre!

Svjetski dan molitve za zvanja poziva nas svake godine razmišljati o dragocjenom daru poziva koji Gospodin upućuje svakome od nas, svom vjernom narodu koji je na putu, kako bismo imali udjela u njegovu naumu ljubavi i uosobljivali ljepotu Evanđelja u različitim životnim stanjima. Osluškivanje Božjeg poziva nipošto nije izvana nametnuta dužnost, možda u ime religijskog ideala, već je to, naprotiv, najsigurniji način na koji možemo jačati želju za srećom koju nosimo u sebi: naš život postaje ostvaren i ispunjen kad otkrijemo tko smo, koje su naše odlike, na kojem području ih možemo učiniti plodonosnima, kojim nam je putem ići da bismo postali znak i oruđe ljubavi, prihvaćanja, ljepote i mira u sredinama u kojima živimo.

Tako je ovaj Dan uvijek lijepa prilika da se sa zahvalnošću pred Gospodinom spomenemo vjernog, svakodnevnog i često skrivenog predanog rada onih koji su prigrlili poziv koji uključuje cijeli život. Mislim na samozatajne majke i očeve koji ne gledaju prvenstveno na same sebe i ne povode se za trendom površnog načina življenja, već svoj život podređuju brizi za odnose otvarajući se, s ljubavlju i nesebičnošću, daru života i stavljajući se u službu svoje djece i njihova odrastanja. Mislim, nadalje, na sve one koji svoj posao obavljaju predano i u duhu suradnje; na one koji se na različitim područjima i na razne načine zalažu za izgradnju pravednijeg svijeta, solidarnije ekonomije, pravednije politike i humanijeg društva: na sve muškarce i žene dobre volje koji se posvećuju zajedničkom dobru. Mislim i na posvećene osobe koje od svog života čine prinos Gospodinu u tišini molitve kao i u apostolskom djelovanju, ponekad na rubnim područjima i ne štedeći nimalo same sebe, kreativno pronoseći svoju karizmu i stavljajući je na raspolaganje onima s kojima se susreću. Mislim, na kraju, također na one koji su prihvatili poziv na zaređeno svećeništvo i posvećuju se naviještanju Evanđelja te lome svoj život, zajedno s euharistijskim kruhom, za svoju braću i sestre, sijući nadu i pokazujući svima ljepotu Božjega kraljevstva.

Mladima, osobito onima koji osjećaju da su se udaljili od Crkve ili su u nju izgubili povjerenje, želim poručiti ovo: dopustite da vas Isus očara, uputite mu svoja važna pitanja kroz tekstove Evanđelja, dopustite da njegova prisutnost u vama pobudi nemir, koji nas uvijek dovodi u spasonosnu krizu. On poštuje našu slobodu više nego bilo tko drugi, ne nameće se, nego se nudi: dajte mu prostora i naći ćete svoju sreću u nasljedovanju njega i, ako bude od vas to tražio, u potpunome predanju njemu.

Narod na putu

Raznolikost karizmî i pozivâ koje kršćanska zajednica prepoznaje i prati pomaže nam u punini shvatiti svoj kršćanski identitet: kao Božji narod koji kroči putovima svijeta, prodahnut Duhom Svetim i poput živog kamenja ugrađenog u Tijelo Kristovo, svaki od nas otkriva da je član velike obitelji, dijete Oca i brat i sestra svojim bližnjima. Nismo otoci zatvoreni u sebe, već dijelovi cjeline. Zato Svjetski dan molitve za zvanja nosi pečat sinodalnosti: brojne su karizme te smo pozvani slušati jedni druge i zajedno putovati kako bismo otkrili i razlučili na što nas Duh poziva za dobro svih.

Nadalje, u ovom povijesnom času naš nas zajednički put vodi prema Jubilejskoj 2025. godini. Kročimo kao hodočasnici nade prema Svetoj godini kako bismo, ponovno otkrivajući vlastiti poziv i povezujući različite darove Duha, u svijetu bili posrednici i svjedoci Isusova sna: činiti jednu obitelj, ujedinjenu u Božjoj ljubavi i povezanu čvrstim vezom ljubavi, zajedništva i bratstva.

Ovaj je Dan, na poseban način, posvećen molitvi da se od Oca isprosi dar duhovnih zvanja za izgradnju njegova kraljevstva: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju« (Lk 10, 2). A molitva se – kao što znamo – više sastoji u slušanju nego u riječima upravljenim Bogu. Gospodin govori našemu srcu i želi ga pronaći otvorena, iskrena i velikodušna. Njegova se Riječ utjelovila u Isusu Kristu, koji nam objavljuje i priopćava svu volju Očevu. U ovoj 2024. godini, posvećenoj upravo molitvi kao pripravi za Jubilej, pozvani smo ponovno otkriti neprocjenjiv dar mogućnosti razgovora s Gospodinom, od srca srcu, i tako postati hodočasnici nade, jer »molitva je prva snaga nade. Moliš i nada raste, napreduje. Rekao bih da molitva otvara vrata nadi. Nada postoji, ali svojom joj molitvom otvaram vrata« (Kateheza, 20. svibnja 2020.).

Hodočasnici nade i mirotvorci

Ali što znači biti hodočasnici? Svaki onaj koji se odluči na hodočašće nastoji prije svega imati jasan cilj i ima ga stalno na pameti i na srcu. Međutim, da bi se došlo do zacrtanog cilja, potrebno je istodobno usredotočiti se na trenutni korak, a za to trebamo biti lagani, osloboditi se nepotrebnih tereta, nositi najnužnije sa sobom i boriti se svaki dan da nas umor, strah, nesigurnost i tama ne zaustave na putu kojim smo krenuli. Tako, biti hodočasnik znači svaki dan krenuti iznova, počinjati uvijek iznova, iznova otkrivati zanos i snagu za dovršetak različitih etapa putovanja koje, unatoč umoru i poteškoćama, pred nama uvijek otvara nove horizonte i nepoznate vidike.

Smisao kršćanskog hodočašća jest upravo u tome: na putu smo otkrivanja Božje ljubavi i istodobno otkrivanja samih sebe, kroz poniranje u sebe same, ali uvijek potaknuto raznolikošću odnosâ. Mi smo, dakle, hodočasnici zato što smo pozvani: pozvani ljubiti Boga i ljubiti se međusobno. Tako se naše putovanje na ovoj zemlji nikada ne pretvara u uzaludan napor ili besciljno lutanje. Naprotiv, svakoga dana, odgovarajući na vlastiti poziv, nastojimo činiti moguće korake prema novom svijetu gdje se živi u miru, pravdi i ljubavi. Mi smo hodočasnici nade jer težimo boljoj budućnosti i nastojimo je na tom putu graditi.

To je, u konačnici, cilj svakog poziva: postati muškarci i žene nade. Kao pojedinci i kao zajednica, u raznolikosti karizmi i službi, svi smo pozvani “dati tijelo i srce” nadi Evanđelja u svijetu obilježenom epohalnim izazovima: prijetećim širenjem trećeg svjetskog rata u dijelovima; mnoštvom migranata koji bježe iz svoje domovine u potrazi za boljom budućnošću; stalnim porastom siromašnih; opasnošću od nepovratnog ugrožavanja zdravlja našeg planeta. A svemu tome valja pridodati i teškoće s kojima se svakodnevno susrećemo i koje ponekad prijete da nas gurnu u rezignaciju ili defetizam.

U ovom našem vremenu ključno je, dakle, za nas kršćane njegovati pogled pun nade, kako bismo mogli plodonosno raditi u skladu s povjerenim nam pozivom u službi Božjeg kraljevstva, kraljevstva ljubavi, pravde i mira. Ta nada – uvjerava nas sveti Pavao – »ne postiđuje« (Rim 5, 5), jer to je obećanje koje nam je dao naš Gospodin Isus da će uvijek ostati s nama i uključiti nas u djelo otkupljenja, koje On želi izvršiti u srcu svakog čovjeka i u “srcu” stvorenoga svijeta. Ta nada nalazi svoj kotač zamašnjak u Kristovu uskrsnuću, koje »sadrži životnu snagu koja je prožela svijet. Tamo gdje se sve čini da je mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila. Istina je kako se mnogo puta čini da Bog ne postoji: vidimo nepravde, zla, ravnodušnosti i okrutnosti koje ne jenjavaju. No isto je tako sigurno da usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 276). Apostol Pavao još kaže da »u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24). Otkupljenje ostvareno na Uskrs daje nadu, sigurnu, pouzdanu nadu kojom se možemo suočiti s izazovima sadašnjega časa.

Biti hodočasnici nade i mirotvorci znači, dakle, temeljiti svoj život na stijeni Kristova uskrsnuća, znajući da nijedan trud koji činimo u pozivu koji smo prigrlili i u kojem ustrajemo nije uzaludan. Unatoč neuspjesima i padovima, dobro koje sijemo raste u tišini i ništa nas ne može odvojiti od našeg konačnog cilja: susreta s Kristom i radosti zajedničkog življenja u uzajamnom bratstvu zauvijek. Taj konačni poziv moramo anticipirati svaki dan, jer odnos ljubavi s Bogom i našom braćom i sestrama već sada počinje ostvarivati Božji san, san o jedinstvu, miru i bratstvu. Neka se nitko ne osjeća isključenim iz tog poziva! Svaki od nas, s ono malo što ima i u svom životnom stanju, može biti, uz pomoć Duha Svetoga, sijač nade i mira.

Hrabrost uključivanja

Zato još jednom ponavljam ono što sam rekao na Svjetskom danu mladih u Lisabonu: “Rise up! – „Ustanite!”. Trgnimo se oda sna, izađimo iz ravnodušnosti, otvorimo rešetke zatvora u koji smo se ponekad zatvarali, da svaki od nas uzmogne otkriti svoj poziv u Crkvi i svijetu i postati hodočasnik nade i mirotvorac! Neka nas u našem životu pokreće strast i s ljubavlju se brinimo za ljude oko sebe i okolinu u kojoj živimo. Ponavljam: imajte hrabrosti uključiti se! Don Oreste Benzi, neumorni apostol milosrđa koji je uvijek bio na strani posljednjih i bespomoćnih, znao je ponavljati da nitko nije toliko siromašan da nema što dati i nitko nije toliko bogat da ne može nešto primiti.

Ustanimo, dakle, i krenimo kao hodočasnici nade, da i mi, kao Marija svetoj Elizabeti, donosimo navještaje radosti, rađamo novi život i budemo graditelji bratstva i mira.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 21. travnja 2024., Četvrta uskrsna nedjelja.

FRANJO

Nadovezujući se na poruku pape Franje uz Dan molitve za duhovna zvanja, pročitah svjedočanstvo o sestrama iz belgijskoga grada Banneuxa, najvećeg Marijanskog svetišta u Belgiji, poznatog pod imenom Svetište Djevice siromaha. Ukazanje se zbilo 15. siječnja 1933. djevojčici Mariette Beco (11). Djevojčica je Gospu upitala: " Tko ste vi, moja lijepa Gospođo?", a Gospa je odgovorila: Ja sam Djevica siromašnih! Tijekom svih ukazanja Gospa je tražila od Mariette da moli, a tijekom  jednog ukazanja, na tome je mjestu   usred zime izbio izvor žive vode. Tko bude pio vode koju ću mu ja dati (...) postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni. (usp. Iv 4,14)

U sljedećem ukazanju, Gospa je pojasnila kako je taj izvor namijenjen svim narodima da bi se liječili bolesni. Zadnji puta, Gospa se ukazala 2. ožujka. I upravo sestre zajednice iz Banneuxa koje imaju svoju misiju u Tanzaniji, jednom godišnje obilaze otoke te zemlje, sela porazbacana po planinama, džunglama kako bi spasile djecu od siromaštva, od trgovaca ljudima, droge, divljih zvijeri... Na toj misiji i same sestre su često zlostavljane, mučene ali s njima, na tim krvavim stazama je Bog koji ih vodi djeci, budućim učenicima kojima njihov dolazak znači - spas! Spasonosni rad Marijinih sestara sa siromašnima, osnovao je otac Alojzije Schwartz, čije su se zajednice Boystown i Girlstown proširile na sedam zemalja, postavljajući temelje najvećeg katoličkog sustava  skrbi za siročad i napaćenu djecu u povijesti svijeta. Njihovom pomoći, više od 175 000 djece, maturiralo je. Mnogi su diplomirali, postali bitni sudionici života u svojim zemljama, dio njih se zaredio, postali su svećenici, časne sestre nastavljajući s vrjednotama čašćenja Boga ulažući u to i vlastiti život.

Deseci tisuća njih bilo bi mrtvo, prodano, gladno. To je misija, nasljeđe oca Alojzija koje vode hrabre časne sestre koje se s ljubavlju i odricanjem posvećuju božanskome posluhu.

SV KAJO, papa

17. prosinca 283. papom je postao Sveti Kajo. Podrijetlom je bio s područja Salone, glavnom središtu rimske provincije Dalmacije, čije se ruševine nalaze kod današnjeg Solina. Prema predaji, sveti je Kajo, pri Dioklecijanovom progonu, utočište pronašao u katakombama. Bogoslužja je obavljao po privatnim kućama. Mučeničku je smrt podnio 22. travnja 296. godine. U Splitu i okolici, a i u našoj župi u Podorljaku, bio je veoma štovan svetac. Sveta je misa s procesijom, u Podorljaku, 22. 4. u 10.30!

SV. FRANJO SALEŠKI

Kada se izlažeš toplini i svjetlosti sunca, primjećuješ da tvoja koža poprima lijepu, tamnu boju. Kada se izlažeš Bogu u osobnoj molitvi, bivaš preobražen, ali iznutra. Ti susreti s Bogom bit će za tebe poput izvora koji natapa i oplođuje tvoje unutarnje potencijale. Doista, preporučujem ti od svega srca da redovito odvajaš vrijeme za susret sa svojim Bogom u dubini duše, za duboki susret tvojega i Božjega srca. Vidiš, ako budeš redovito provodio vrijeme s njime, on će te oblikovati. Krist je u evanđelju za sebe rekao da je "svjetlo". To nije prazna riječ. Dopusti mu da te prosvijetli.

Daruj svojemu Bogu vrijeme i s njime jednostavno i prisno razgovaraj i tvoja će nutrina početi govoriti njegovim jezikom. Osobna molitva - to su ulazna vrata. Koristi se njima, prolazi kroz njih! (Sv. Franjo Saleški, Filotea 21. stoljeća)

SV. ANDRIJA, ap

Ti, marni nekoć ribaru,

Što sada lovac ljudi si,

O Andrija, ti mrežom nas

Iz vala svijeta prihvati!

Rođen u Betsaidi, najprije je bio učenik Ivana Krstitelja, zatim je postao Isusov apostol dobivši nadimak "prvoprozvani", jer se prvi od apostola spominje imenom.

" I prolazeći (Isus) uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus:  Hajdete sa mnom i učinit ću vas ribarima ljudi. Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim". Mk 1,16-17)

Poslušavši Isusov nalog propovijedati evanđelje po svem svijetu, nakon Isusova Uzašašća, poduzeo je misionarsko putovanje koje ga je vodilo u područja oko Crnoga mora i u Grčku. Konačno se naselio u Patrasu i tu je propovijedao evanđelje.

Oko 60. godina kao kršćanski propovjednik uhićen je od carskog namjesnika koji ga je silio da se pokloni poganskim bogovima. Andrija to odlučno odbija i bude u Patrasu osuđen na smrt 30. studenoga 60. ili 61. godine. Smrt je podnio na križu koji je bio nakoso, u obliku slova X. Otada se takav križ naziva " Andrijin križ" . Predaja kaže da se je na križu dugo mučio dok nije umro. Ali je to vrijeme iskoristio tako da je nazočnima propovijedao Isusovo evanđelje.

Andrijinim svjedočenjem moramo i sami potvrditi da ćemo i kada nam je životni križ najteži, ostati do kraja vjerni Bogu!

SV. FRANJO ASIŠKI

Ljudi koji su se trudili poput Krista dobro činiti i širiti ljubav prema bližnjima, nazivamo svetima. Oni su tražili putove na kojima su slijedili Isusa. 

Jedan od njih, čašćen svuda po svijetu je i sv. Franjo Asiški. On, koji je sebe smatrao najmanjim, postao je velikan u očima ljudi. " Tko se ponizi, bit će uzvišen", reče Krist. On je, kao ni jedan svetac pokazao što znači nasljedovati Isusa. On je ljubio i slavio svijet; protestirao je svim svojim životom protiv moći novca. Prije svega je volio siromaštvo. Bio je radikalan i veseo, istovremeno. On je znao pjevati i igrati, uvjeravati, boroti se i moliti!